Mitostvaranje Međuzemlja

Bilo jednom u gradu Trstu krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. Jedan je mladić šećući gradom i tražeći traperice koje će onda preprodavati u „mitskoj“ Jugoslaviji, u izlogu jednog dućana ugledao ime „J. R. R. Tolkien“ te na talijanskom jeziku (na kojem je jedino znao reći Ciao! i Cuanto costa?) naziv Il Signore degli anelli. Ne znamo što mu je tada zapelo za oko. Je li to bila neka ilustracija na prednjim koricama, neobičan naslov ili pak ime samog autora koje se doimlje kao da je izravno ispalo iz nekog daleko i legendarnog svijeta? Što god bilo, nakon što se stanoviti mladić dokopao prijevoda na podjednako mitološki „hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski“ početkom 80-ih godina, sve dalje je postalo legenda.

Hrvatski prijevod Gospodara prstenova u izdanju Lumena

Ne umišljam si da sam stručnjak za Tolkiena i njegovo djelo Gospodar prstenova. Postoje daleko bolji poznavatelji dotičnog autora i njegova djela od mene, a uz to je vrelo stručne literature toliko duboko da mu čak ni patuljci ne mogu doći do kraja. Rekli bismo da su Tolkien studies dublji od rudnika Morije – na čijem dnu ipak ne spava kakav Balrog. Ipak, dotični gore navedeni mladić postao je otac i razmjerno nedavno djed i prenio je svoju ljubav na prvi pogled prema Gospodaru prstenova na svoju djecu. Ono što moju nestručnost prema Tokienovu djelu daleko nadmašuje jest upravo ljubav i privrženost prema njemu. Ergo, moj pristup stoga određuje predilekcija prema, riječima američkog filozofa Petera Kreefta, „najboljoj knjizi 20. stoljeća“ te ljubopitljivost koja se ne iscrpljuje u istraživanju fantastičnog svijeta i njegove višeslojnosti koju nam je engleski pisac J. R. R. Tolkien podario.

Djelo zrelog autora

Bespućima međumrežja kruži meme o postanku Međuzemlja. Taj meme prikazuje osobu kojoj se vlastiti mozak obrati u dubokom snu s ipak utješnom informacijom da je Tolkien objavio svoje remek-djelo u 62. godini svoga života. Gospodara prstenova stoga bismo ponajprije trebali promatrati kao zrelo književno djelo strastvenog lingvista, slikara samouka te oksfordskog dona – sve što je njegov autor zaista i bio. Kada kažem „zrelo djelo“, onda to prije svega znači kako je ono godinama sazrijevalo te je objavljeno prije točno 70 godina. Film Tolkien iz 2019, recimo, zorno prikazuje što je to utkano u nj. U filmu pratimo Johna Ronalda Reula Tolkiena od djetinjstva i mladosti, rane smrti oca i majke (koja je toliko trpjela zbog svoje katoličke vjere da ju je Tolkien smatrao mučenicom) i školovanja u Birminghamskom oratoriju kod svećenika Francisa Xaviera Morgana do studiranja na Oxfordu, upoznavanja buduće supruge Edith te iskustva Prvog svjetskog rata (napose krvave Bitke na Sommi). Radi se o godinama njegova života kada su ta presudna iskustva – za mladog čovjeka možda preteška – pripremala zemlju i posijala sjeme njegova velikog rada. Smrt i patnja, ljubav i junaštvo, požrtvovnost i ljepota stvorenoga svijeta, jezici i ljudsko stvaralaštvo, mitovi i legende mladom su Tolkienu u izvjesnom smislu pomogli da njegov književni genij u svoje vrijeme u potpunosti izađe na vidjelo. Tome je sigurno pomogla i providnost jer mu je jednoga dana, iz vedra neba, na pamet došla rečenica: „U rupi u zemlji živio je jedan hobit“, što je, dakako, početak djela Hobit koje je, pak, početak (1937) uknjiženih zapisa pri-povijesti o Jednom prstenu i početku spasa svijeta.

J. R. R. Tolkien oko 1925.  / Izvor Wikimedia commons

Neki kritičari i prevoditelji ipak prigovaraju da Tolkienovo djelo i nije tako genijalno. Glavni prigovor ide smjerom da on nije stilist, odnosno da su njegov književni stil, rečenične konstrukcije i upotreba riječi šturi. Dijelom se slažem s time, ali ističem s jedne strane da, ako kod Tolkiena tražimo stil, onda ga prije svega trebamo tražiti u re-inovaciji starijih književnih žanrova (poput već spomenutih mitova, epova i legendi) kao i izvjesnoj filozofiji stvaranja, povijesti i jezika koji se međusobno isprepleću i prožimaju njegov spisateljski rad. Tolkien je utkao u svoje djelo ne samo temeljna životna iskustva, već je istraživao i narav svijeta kroz povijesne i prirodne procese i smatram vrijednim izdvojiti barem tri njegova koncepta koji to teoretski izražavaju. Radi se o pojmovima mythopoesis, eukatastrofa i subcreatio.

Tri koncepta Tolkienova stvaralaštva

Mythopoesis ili, riječju, mitostvaranje, pojam je koji označava čovjekovu potrebu za mitom. Naime, Tolkien je u svom teoretskom spjevu Mythopoeia naveo kako u čovjeku postoji ne samo potreba za stvaranjem mitova, već i za mitološkim tumačenjem, iščitavanjem stvarnosti. Oni kao ljudska tvorevina izražavaju duhovne procese i odnose koji vladaju u ljudskom i božanskom svijetu. Radi se o svojevrsnom čitanju i opisivanju stvarnosti ljudskim pjesničkim jezikom – eto Tolkiena jezikoslovca, jezikotvorca i jezikozofa! – koji ima puno veću snagu od uobičajenog ispraznog ili znanstvenog preopterećenog govora. K tome to mitostvaranje kao duboka potreba ljudske duše ujedno teži ostvariti se, čime je Tolkien smjerao na utjelovljenje Logosa kao obistinjenje Mythosa. Ipak, ta mitološka stvarnost koja se odigrava na Zemlji i koja iščekuje Logos, ujedno se i bori s Logosom.

Eukatastrofu kao drugi element Gospodara prstenova Tolkien je objasnio u svom predavanju O bajkama. Govori o ideji da je ovaj svijet „dugi niz poraza s ponekim naznakama konačne pobjede“ te da čak i zlo providnost može preokrenuti i iskoristiti na dobro. Kada je prstenonosac Frodo Baggins upitao čarobnjaka Gandalfa treba li ubiti Goluma, kojega je Prsten moći de facto opsjeo, Gandalf mu odgovara da iskaže milost jer možda je Golumu namijenjena uloga koja nikom nije poznata. Podsjetit ću da je Goluma obijest zajedno s Prstenom otjerala u vatre Klete gore, koje su ih zauvijek progutale. Poanta je da čovjek sam svojim silama ne može dokinuti zlo u svijetu te je povijest time tragična, ali nikako ne beznadna, što je koncept povijesti koji Tolkien dijeli zajedno s ruskim filozofom Nikolajem Berdjajevim.

Kada sam prvi put čitao Gospodara prstenova, opise prirode i događaja doživljavao sam kao protkane nekom srebrnom niti. Postoji fraza u engleskom jeziku silver lining koja znači da nešto ima svijetlu perspektivu, da stvari jesu dobre i da njihov tijek i zemaljski vijek ipak ide na dobro. S druge strane, J. R. R. je izrazito volio prirodu. Na tu njegovu primordijalnu ljubav ne treba trošiti puno teksta. Dovoljno je samo podsjetiti se ljupkih prikaza Shirea i Hobbitona koje nastanjuju omaleni hobiti. Vrijedi izdvojiti Tolkienovu ljubav prema stablima (za koje je G. K. Chesterton rekao da su „najčovječnija od najneljudskijih stvari“) koja je doživljavao mudrim čuvarima, odakle su nastali likovi Drvobradaša i pastira stabala iz drugog nastavka Gospodara prstenova naslova Dvije kule. Ukratko, Tolkien je u prirodi iščitavao određeno lice, obrazac, koji je prenio u svoje djelo.

Koncept subcreatio ili pod-stvaranje čovjekova je sposobnost prepoznavanja Stvarateljeve moći u stvorenome te mogućnost da i on bude stvaratelj zahvaljujući tome što je Stvorenje. Ono što zasigurno izdvaja i ističe Gospodara prstenova dajući mu pritom tu posebnu, srebrnu draž kod čitanja – koja ujedno oduševljava – činjenica je kako je Tolkien utkao u nj užitak stvaranja i motrenja stvorenog.

Jednostavno – odlična priča

Čitatelji su otprve to prepoznali. Gospodar prstenova do danas je preveden na barem 70 jezika i prodan u oko 150 milijuna primjeraka. Postoje fan clubovi diljem svijeta. Postoje klubovi koji uče Tolkienove izmišljene jezike, bili to vilinski jezici Quenya i Sindarin, Westron ili koine Međuzemlja, pa čak i crni jezik „mračne zemlje Mordor“. Gospodar prstenova pokrenuo je lanac objavljivanja dobrim dijelom nedovršenih Tolkienovih spisa koje je tijekom četrdesetak godina uređivao i objavljivao Tolkienov sin Christopher (ističem ovdje obimnih sedam tomova Povijesti Međuzemlja). Nastala je poznata filmska trilogija u režiji Petera Jacksona, nagrađena s ukupno 17 Oscara. Nastale su brojne videoigre i tako zvani fan fiction. Na koncu, Tolkiena se smatra ocem fantasy žanra u svim medijima, koji je danas itekako unosna grana zabavne industrije.

Ipak, istaknuo bih završno da je Tolkienov utjecaj najveći u jednoj jednostavnoj stvari. Tolkien je napisao odličnu priču koja čovjeku dubinski progovara. U prilog toj tvrdnji ide da Gospodara prstenova vole svi uzrasti različitih svjetonazora i zanimanja. Usudim se reći da je tomu tako jer je Tolkien svoje mitostvaranje prožeo idejama, iskustvima, arhetipovima, znanjima i ljubavlju koji leže u biti ovoga našeg postojanja kao ljudskih bića. Pokušao je stvoriti suvremeni mit (i cijelu jednu mitologiju!) čije je iskustvo čitanja poput nekog povratka, dolaska na ishodište našeg svijeta. Ili, da to slikovitije izreknem, radi se o povratku kući, u okrilje svoje obitelji, kad jednostavno i ljudski možemo poput Sama Gamgeeja na koncu Povratka kralja, završne knjige trilogije, duboko uzdahnuti i zaključiti: „E pa, vratio sam se“.

Epilog. Prošlo je tek 70 godina od izlaska Gospodara prstenova jer će i narednih 70 i više godina on i dalje nadahnjivati čitatelje na svim jezicima diljem svijeta. „Tajna vatra“ Gospodara prstenova o kojoj je pisao tolkienolog Stratford Caldecott i dalje gori.